Pridružen/a: sub pro 22, 2007 12:43 pm
Postovi: 691
Lokacija: Podno Srdja - Dubrovnik
|
Nešto iz književne kulture Dubrovnika i Hrvatske - 2008. je 500-ta godišnjica rođenja Marina Držića! Možete zamisliti kako je nama u Dbk to važno, ali i u cijeloj zemlji. veliki komediograf, veliki čovjek, ako nekoga zanima nešto malo o njegovom životu i radu - odvojite par minuta i pročitajte. Neke informacije su često i po kvizovima :smt002 (npr. ljudi nazbilj i ljudi nahvao) pa mogu biti i korisne!
Počnimo od činjenica. Marin Držić-Darsa rodio se u Dubrovniku 1508.godine,a umro je u Veneciji 2.5.1567. Ondje i danas počiva u zajedničkoj grobnici glasovite Crkve sv.Ivana I Pavla, poznatije pod nazivom Zanipolo,na istom mjestu gdje su svoj velebni grob našli gotovo svi duždevi toga preslavnoga grada-republike. Držić, dakako, nije bio mletački dužd, nije bio ni knez presvijetle Dubrovačke Republike,bio je “kralj od ljudi”, suvereni vladar svoga komediografskog svijeta u kojem, kao figure permanentnog theatruma mundi, možemo se prepoznati i mi današnji -500 godina nakon Držićeva rođenja – jednako kao što su to mogli i ljudi u vrijeme kada su nastajale njegove komedije.
Među njima komediji Dundo Maroje pripada prvo mjesto, ne samo unutar hrvatske renesansne književnosti nego u sklopu ukupne renesansne komediografske kazališne proizvodnje Držićeva doba, ali i prije njega. Suvremenici su mu - oni po mjeri njegovemjere - Nicolo Machiavelli (1469.-1527.), Pietro Aretino (1492.-1556.), Angelo Beloco, zvani Ruzzante (1496.-1542.) i još poneki, ali - to bi danas morao moći priznati svaki slobodni europski intelektualac - Držić je u komediji bolji od njih. Njemu, kojeg su zvali Vidra, ravan je samo William Shakespeare, ali 1567., kada Vidra nestaje u mutnim kanalima venecijanske lagune, Shakespeareu su samo tri godine. Držićeva najbolja komedija Dundo Maroje napisana je 13 godina prije Shakespeareova rođenja, a Držićeva zanosna pastoralna igra Tirena 15 godina prije nego je Avonski labud došao na ovaj naš svijet. Držićeva i Labudova glaksija, međutim dodiruju se mnogim čudesnim vezama pa će tako svoj ne-mogući dodir s Tirenom i Plakirom (Grižulom), komedijom nastalom 1556., ostvariti Shakespeareov čarobni San Ivanjske noći, nastao 1595./96. Prošlo je dakle 40 godina dok Shakespeareov Puck nije počeo izvoditi svoje Plakiru podobne vragolije i spačke. U Shakespearovu Macbethu, Timonu Atenjaninu, Troilu i Kresidi, Hamletu,
Mletačkom trgovcu naići ćemo na mnoge Držićeve otiske. Zbog toga: “Da možemo postaviti nemoguću hipotezu da je Shakespeare odlično poznavao hrvatski jezik, mogli bismo napisati učenu doktorsku disertaciju o Držićevu utjecaju na Shakepspearea” (Josip Torbarina).
Bilo kako bilo, veliki duhovi se uvijek dodiruju i traže kroz vrijeme i stoljeća. Držićev duh stoga jednako je živ i danas, pola milenija nakon što je taj virtuozni majstor smijeha 28. 8. 1566. u Firenci napisao posljednje retke posljednjeg od pet svojih neostvarivih urotničkih pisama usmjerenih protiv oligarhijske vlasti Dubrovačke Republike, upućenog osobno na ruke presvijetlom i preuzvišenom gospodinu princu Firence i Siene, Francescu I., sinu Cosima I. de’ Medici, s nadom da se neće morati “bojati zla”. Činjenica je i to da je Marin Držić 12. 6. 1541. godine bio izabran za rektora Kuće mudrosti (Casa della sapienza) i prorektora Studija (Sveučilišta) u Sieni, dakle za osobu kojoj su, kao glavnoj, studenti bili odgovorni “da nikada neće učiniti nešto što nije časno i korisno za Kuću.” Marino Raugeo, kako su ga u Sieni zvali, obavljao je tu dužnost sve do 1542.godine. Vratio se nakon toga u rodni Dubrovnik obogaćen i životnim i kazališnim iskustvima koja su odraz našla u pastoralama i komedijama koje je od 1548. počeo strastveno pisati oblikujući čitavu galeriju plastičnih, vrhunsko izrađenih likova plemića, građana, pučana i seljaka. Među njima Pomet - njegov drugi, zapravo njegov prvi ja - ima za njega ono značenje što ga za Shakespearea ima - Hamlet. U Veneciji 1551. izišla je, kod Frana Barilleta, jedina za Držićeva života objavljena knjiga: Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi. Sadrži Držićev ljubavni kanconijer od 25 pjesama i tri pastoralne igre: Pripovijesti kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona, Novela od Stanca i Tirena. Specifični teatar i smijeh Marina Držića, kao posljedica specifičnog intelektualnoga škakljanja, nakon njegove smrti pada u zaborav sve do početka 20. stoljeća, a tada, ponovno otkriven i prepoznat, Držić počinje svojom jedinstvenom vis comica osvajati i dom i svijet.Od 1945. godine, kada redatelj Marko Fotez počinje izlaziti s njim na brojne europske pozornice, pa do skore 2008. godine, kada ćemo s gordošću proslaviti 500-godišnjicu rođenja Držićeva, njegov Dundo Maroje prikazan je u više od 20 država svijeta. Njegova djela prevedena su na švedski, engleski, njemački, francuski, talijanski, finski, mađarski, nizozemski, ruski, poljski, ukrajinski, češki, slovački, slovenski, makedonski, bugarski, kineski, esperanto, i druge, i još se prevode. Čini se ipak da taj veličanstveni naš majstor smijeha, kojega po snazi uvida u dubinu ljudske prirode treba staviti uz bok Rabelaisu i Aretinu, nije dovoljno poznat ni prepoznat u ovodobnoj Europi, a njen je I više nego se to može i pomisliti. Tko god ga ne poznaje - gubi. Tko ga poznaje zna da smo mu dužni zahvalu za najveći “sekret” koji nam je, preko svoga Negromanta, razotkrio onda kada nam je pokazao razliku između ljudi “nazbilj” i ljudi “nahvao”, pravih i nepravih, ljudi “od ništa”, koji “smetaju svijet”. Neka nam ta spoznaja, kako nam to i sam Držić preporučuje, bude dragocjenija i od njegovih djela. Valja poslušati njegovu zapovijed: “Stav’te pamet na komediju!” To i ne znači smijati se.
Izvor: http://www2.tzdubrovnik.hr/pdfs/Welcome_14.pdf
_________________
|
|
Prijava
Registracija
ČPP
Pretražnik
